Na putu kojim nije nikada kročio svatko ima potrebu osvrnuti se da utvrdi gje se točno nalazi, ako ili kada se bude htio vratiti. Iako nemam potrebu za vraćanjem, imam potrebu osvrnuti se da vidim gdje sam. Da utvrdim koliko sam daleko otišao, ili da primjetim da se krajolik nije baš tako puno promijenio. Upravo stoga, ponekad svratim na ovo mjesto i primjećujem da netko još uvijek klika.
Da bi čovjek moga živjeti za sada mora umrijeti za prošlost, i isto tako shvaiti da budućnost ne postoji, no to ne znači da ne smije ili ne može napredovati. Kako je svima cilj napredovat, lakše im je to činiti na nekom novom mjestu, koje ih ne podsjeća na prošlost. Naravno sve je to samo iz jednog razloga: da bi se naučili da umrijeti za prošlost, ne znači prestati postojati, a kada se to nauče, mogu se vratiti na mjesto za koje su mislili da ih zarobljuje, a u biti im je samo pokazivalo zidove koje su samipostavili.
Dakle novi ja. onaj koji teži za istim oblacima, za istim nedostižnim sobom, ali bez straha od pada, jer znanje potiskuje svaki strah i omogućava pravu slobodu, sada piše na:
evolucijasvijesti.blogspot.comStao sam pod prozor i gledao jesi li došla. Svaki put kad odeš, odneseš dio mene sa sobom. Počeo sam ti zamjerati zbog tog.
Kao neki kolekcionar uzimaš djeliće mene i stavljaš ih na neko tajno mjesto. Zar misliš da ćeš me tako malo po malo jednog dana cijelog odnijeti? Zar misliš da ćeš me ponovo sastaviti kada me ukradeš od mene samog, da ću ponovno sastavljen biti samo tvoj? Možda...
Mislim da moraš znati da sam škrt. Tešto dajem kada ništa ne dobivam za uzvrat. I, kada jednog dana uvidim da sam previeše dao, da osjećam da mi nešto nedostaje, krenuti ću u potragu. Potragu za djelovima sebe.
Mijenjati ću se s drugima za ono što sto imam tvoje, što sam ti ukrao dok nisi gledala, za što ni ne znaš da si izgubila.
Ah da.
Svjetlo je ugašeno. Nisi došla. Baš me zanima, hoćeš li?
Sazrijele su breskve i vinograd se zaplavio. Uskoro će berba, i, mrazovi.
Mraz je prvi znak da je prošlo. On pomete sve pred sobom. Poslije mraza ništa više nije isto. Danas zeleno, sutra smeđe, žuto i sivo. To je naime sve zbog klorofila. On je zelene boje i zbog njega je lišće zeleno, on je mali generatorić u kojemu se izmjenjuje energija, u jednom listu ima ih na milione (klorofila), ako ne i dva i pol milijuna, zavisi od veličine lista, ma možda ih ima i više, sigurno preko tri. On uz pomoć vode i fotona (oni su bića svjetla) razbija atom ugljikovog-dioksida, pa biljka od ugljika i vodika(iz vode) pravi stabljiku ili pohranjuje energiju u svoj plod, a kisik koji nastane usput otpušta van, pa mi dišemo Uglavnom taj klorofil je prilično krhko stvorenje, i kao što staklena boca puna vode puca, ako je zamrznemo, tako i klorofil puca i umire kad temperatura padne ispod nule, kad nestane klorofil, listu ostaje boja celuloze i ostalih stvari koje ne mijenjaju sastav s promjenom temperature . Ove godine će mrazovi malo okasniti. Možda čak do polovine 10 mjeseca. Kako to znam?
Pa svi to znaju. Ponajbolje voćke. Najsigurniji znak je jabuka koja cvijeta u 8 mjesecu. Ali i orah koji tjera mlade izdanke nije loš znak. Bit će ovo lijep završetak opore i suhe godine. Naravno ne tako lijep u trgovinama. Biti će to malo teži početak nove godine za ljude.
No prirodu nije briga za cijene. Niti za ljude. Priroda jednostavno prolazi pored nas a da nas uopće ne vidi. Kao što se mi ponekad pravimo da ne vidimo nju, tako sam ja posve siguran da ona nas nikada ne vidi.
Tužno je to kad se mali i sitan čovjek ponaša kao da je središte svemira. Bez imalo skromnosti, sućuti prema ostalim stvorenjima. Bez poštivanja prema drugim ljudima. Ma nema to ni veze. Kakav si prema drugima, takvi su drugi prema tebi, i to je pošteno. A ljudi koji hodaju maleni i tihi, njih ionako nije previše briga, oni ne pamte zlo i znaju da će ih na posljetku snaći dobro. Nitko nije zakinut za ništa.
Osim, možda, za trenutke. Ponekad smo osuđeni gledati u neke ružne čovjekove krajolike, udisati ružne ljudske mirise. Najgore je to što ni to ne pomaže ljudima da vide ljepotu i odmor kad vide nešto što vrijedi.
I sve se svodi na obična malena ljudska srca. Srca od raznih materijala. Koliko ljudi, toliko i različitih materijala za srca. Neka su plastična., neka kamena, neka gumena,. ima ih i drvenih, a poneka su od želea. Čovjek vjerojatno još nije ni pronašao sve materijale od kojih postoje srca.
Ljudi se prema svojim srcima ponašaju gore nego prema motorima svojih automobila.. Ne znaju promijeniti brzinu kada je srcu preteško, ne vode ga na servis kada sami nisu sposobni promijeniti ulje i provjeriti vodu. Voze ga na rezervi, ili potpuno bez goriva( Da, srce radi i s praznim rezervoarom). Na kraju srce bude od tako tvrdog materija da puca zbog najsitnije sitnice, i više nikada ne radi kako treba. I onda još krive druge zbog radnog stanja svoga srca.
Sami smo odgovorni za svoja srca, njih nam nitko ne može pokvariti, ako mi to ne dozvolimo.
Zastani, ne žuri. Slušaj svoje srce. Jer, sve prolazi...
Ne dozvoli da ti se srce, kao zrnce klorofila raspukne na mrazu. Ugrij ga lijepim mislima, dobrim ljudima i pravednim djelima. Nauči se praštati, ne toliko drugima, jer njima nemaš što ni oprostiti, ako si oprostio sebi.
Puni svoj rezervoar jutarnjim rosama, zrakama sunca i osmjehom na vlastitom licu.
Pusti neka sve polako prolazi. Živi za sad, niti za jučer niti za sutra. Jer i sutra će proći. I postati će jučer, a da nije niti bilo sad.